Life is full of impossible dreams

kad netko traži drugu priliku
mislim da je zaslužuje
jer svatko zaslužuje drugu...
ali ipak dati nekome priliku kako bi ja trpjela
to zaista nema smisla
tako jednostavno mogu ostaviti njega
da pati, bolje on nego ja...
pa da... zašto da ja budem s njim,
da patim, da čekam da ga zavolim...
i to baš sad kad je srce slobodno (NE PATI)...
ja sam njega zaista zaboravila...
i možda pomalo počinjem opet voljeti...
(u svakom slučaju ne njega)
i sad on traži drugu priliku...
da to se događa kad se čovjek napije...
tada je previše, zaista previše iskrenosti u zraku...

.sve je u redu.
.nemam s čime biti nezadovoljna.
.život mi je ***.
.pojma nemam kako bih to nazvala.
.neki neutralan osjećaj.
.nisam sretna.
.nisam nesretna.
.već mogu samo reći da sam nezadovoljna.
.prijatelje imam... i zahvalna što su tu.
.oni mi ne nedostaju... osjećam da su tu.
.već mi nedostaje ljubav.
.ne ljubav... nego netko o kome ću misliti.
.govoriti... netko ko će mi nedostajati.
.osoba za kojom ću patiti.
.osoba koja će ući u onu polovicu mog srca.
.znam sve dolazi s vremenom.
.doći će i to... ***ja čekam***.

.još uvijek čekam.
.to čekanje ubijam problemima.
.ne... ne svojima.
.nemam ja problema.
.ustvari imam... problemi mojih prijatelja su i moji.
.tu sam da im pomognem.
.da ih utješim.
.želim biti... netko... netko tko će nekome uljepšati život.
.ne ga ni na koji način uništiti.(ne doslovno).
.želim da svoj život od sada gledam kao neku pozitivnu stvar.
.da sve stvari koje su i loše i dobre gledam samo s pozitivne strane.
.da za mene ne postoji negativno.
.da ja i negativa ne razgovaramo.
.korisnije za mene i moj život.

... nevjerojatno, kako se uoće
to sve desilo...
nekoliko pogleda, par strastvenih zagrljaja
i nekoliko poljubaca(samo jedna noć)...
zar je već moguća tolika ljubav...
ne vjerujem, ali ipak znam da ga volim...
čak sam pomišljala na to da prestanem
uopće razgovarati sa njim(mobitel, msn)...
ali znam da bi mi bilo toliko teško...
žudjela bih za njegovim glasom...
za njegovom jednom rječju...
ali čini mi se to kao neki izlaz da ga zaboravim...
znam da to ne želim, ali zar će biti bolje
da patim i čekam... da čekam nešto što se neće desiti...
nema šanse da se naša ljubav ostvari...
vjerujem ja njemu... njegovim rječima(unatoč razočarenju)...
no hoće li moja ljubav izdržati...
izdržati bez njegovog dodira...

ovaj doček bio mi je presavršen...
gledati kako dolazi nova...
vidjeti je...
i misliti kako će tako biti u cijeloj novoj...
da ću cijelu 2009. provesti
u zagrljaju...
tako kako sam je i dočekala...
da presavršeno...
ali me to ne smeta...
glavan mi je bio provod uz pokoje piće...
ustvari priznajem da sam žudjela za
muškim zagrljajom i nježnim poljubcima....
koje sam i dobila...
mislim da sam ih i zaslužila...
ali sam i zato platila (nije bitno)...
ali da mogu to produljiti...
te zagrljaje...
i poglede u nebo pune šarenih boja vatrometa...
tako je... to je nemoguće...
ali je nemoguće i biti u vezi s njim...
daljina nas dijeli... sela i gradovi....
kad bih jednostavno mogla otići tamo i
poljubiti ga...
kad bih barem...ah
mislim da to nije ljubav...
ali što bi onda bilo...
za jednu kratku zaljubljenost je previše...
nalik je na ljubav...
ali nemoguću ljubav...
da, takvu ljubav da je možeš vidjeti
jednom na mjesec...
nije vrijedno...
ali je vrijedno njegovog nježnog poljupca....

neka vam se ostvare sve želje u novoj...

ponekad nam razgovor s nekim vraća osjećaje...
već pri samom razgovoru misliš na njega...
vraćaju ti se sjećanja, dodiri... poljupci...
i tad počinješ ponovo voljeti to sjećanje...
ne voliš njega već taj razgovor i to sjećanje
na njega i događaje provedene s njim...
***ovaj božić sam osjećala prazninu...
al imala sam flašu u šaci pa je bilo zadovoljavajuće...
ne, ne ciljam na tu prazninu već na obiteljsku prazninu...
iako ni sama nisam nikad osjećala ni očekivala
neki poseban božić...
već jednostavno želim reći da je preletio,
a ja ga nisam ni vidjela...
kao "djed božičnjak"...
***dolazi polako nova godina...
tri želje: 3x
želim da je dočekam sa flašom crnog vina u ruci...
..da ne moram nikome objašnjavati kako
samoubojstvo nije rješenje!!!!
na treću ću ja morati djelovati
tako da ću se morati promjeniti...
želim da ne moram više koristiti "čarobne riječi"
oprosti, žao mi je, sori kaj sam te povrijedila,
neću više(ovo je zadnji put)...
jer ih koristim kad pogriješim...
a ja više ne želim griješiti...
ustvari... ni drugi se meni ne ispričavaju...
zašto bih ja uopće njima....
zbog "savjesti"????

...volim nekog..
iako sam mislila da moje srce više
nikome neće nikada pripasti...
volim mog bivšeg...
onog o kojemm volim najviše misliti i voliti...
možeda je "bivši neka skuplja prašinu"
ali kod mene to ne vrijedi...
ja ga volim...
tek kad smo prekinuli zamrzila sam ga..
i jedva sam čekala da ga zaboravim...
a onda kad sam mislila da sam ga zaboravila...
ja ga zavoljeh...
i volim ga svim srcem..
nisam ga dugo vidjela (na onaj način da porazgovaramo)
ali mi srce zasatne kad vidim njegovo tiejlo....
volim, volim, volim njegqa...
njega kome moje srce pripada....
sada sam to shvatila...
sada kad pijane to pišem-..
shatih to kad sam pila moj bambus...
i mislila na onog koga volim...
a to je on...
moj bivši koji nije skupio prašinu na mom srcu,,,
(nisam u stanju staviti sliku) pusaaaaaaaaaaaaa

u životu nam se problemi
jednostavno miješaju u život...
ne žele nam dopustiti lagodan život
u kojemu će svatko moći uživati....
kad nas je bog stvarao nije li nas stvorio
savršene??? ha???
jesu li ljudi sami krivi
za te drastične promjene???
nije moguće, al stvarno izgleda tako...
život je tu da ga nosimo na leđima...
težak nam je...
no kad krenemo ispočetka sve se isprazni i
lagan je, no s vremenom se nakupi
i problema i sjećanja...
nemožemo stalno bacati sa svojih lađa na druge ljude,
ali ljudi to čine, i prečesto...
suludo, al tak se moramo naučiti živjeti...
problemi dolaze jedan za drugim....
no život će nam biti jači ako prođemo kroz
što više problema, ne da ih preskočimo već
sa ih rješimo...
što ćemo preskočiti snaći će nas u budućnosti...
kao i mnoge laži koje laganim skokovima koračaju za nama...
i kad ih najmanje očekujemo napadnu nas...
tako je najbolje da ih se odmah rješimo,
no ljudi su u naviki rješavati ih tako da ih prekriju drugim lažima
što je još gore....
al ponekad se to nemože izdržati, pa ljudi znaju približiti svoj
kraj... približiti ga tako da legnu u hladno podzemlje...
i iz daljine promatraju bol svijeta...

ne mogu opisati...
opisati kakav je to osjećaj...
osjećaj kad ti frendica...
kaže da teži ubojstvu...
svojem ubojstvu...
#####samoubojstvu#####
jedino što u tom trenutku možeš pomisliti
je kako se zna zezati...
no kad vidiš da govori ozbiljno bez zajebancije...
nisi u stanju znati joj što reći...
da to se događa meni...
boli me...
boli me kad tako govori o ovom životu...
kao da joj niti jedan čovjek ništa ne znači...
barem može misliti na one kojima
ona punoooo znači...
barem meni punoooo znači...
i mislim da zna koliko punoooo je volim...
i nikad nebih mogla živjeti bez nje...
potrčala bih za njom...
za njom...
za njezinim odabirom...
života ili raja....

...upravo sada se ne mogu požaliti na ništa...
ono da mi nešto fali il tak nekaj...
mirna sam, živim, tek toliko da preživim
do onog nečega... neznam čega, ali znam da čekam...
možda nešto novo, imam osječaj da u ovoj zimi
nemogu ništa očekivati... ni ne želim...
jedino želim da prođe, i da dođe ono ljeto...
vrijeme zaljubljivanja, na to me asocira....
do sada sam uvijek imala o nečemu pisati
jer su me do sada uvijek pratili neki problemi..
koje sam ovdje ostavila...
no sad nemam što dati...
razmišljam o tome koliko problema
u sviejtu ima, no ja nemam ni jedan...
neznam kako sam to postigla...
priznajem, pokušavam ne vjerovati u ljubav....
i ide mi, možda zato jer nemam na koga misliti...
i to mi sto posto odgovara...
o obitelji mi je sve ok, (i škola tu negdje)...
frendice mi možda imaju problema,
ali tu sam da budem uz njis...
jer ih neizmjerno volim...
razgovarale smo o tome kako nismo
zadovoljne svojim starcima...
pa da, zbog toga da nam kao premalo toga dopuštaju..
dok vidimo da je kod drugih drugačije...
ali roto nas je navelo na ono razmišljanje,
da moramo biti sretne da imamo krov nad glavom,
da imamo što jesti...
te kako žalimo one tamo, koji za razliku od nas
ni nemaju roditelje, dok bi ih mi mjenjali...
žalosno, sad mi dolazi do glave da sam sretna....

...glupo mi je...
glupo mi je biti sa njim a ne volim ga....
samo sam malo jaaače zaljubljena u njega...
nema veze...
ne nedostaje mi nešto previše...
mogu živjet bez njega...
neću se bacit s prozora ni rezati žile....
ali će se odreći ljubavi...
da ljubavi...
iako to možda zvuči glupo meni ima smisla...
jer on je za sada moja ljubav...
jedina koju imam...
((((ako izostavimo frendice koje volim svim srcem...
jep... i Tajo SVE NAJBOLJE U "dugoočekivanoj" 16.))))
... a ne želim ga zavoljeti...
jer onda neću moći bez njega...
a to mi sad ne treba...
ne treba mi nitko s kime bi razbijala glavu...
netko na koga ću misliti u svakome trenutku...
a on nije moj...
to sam preživjela...
i to je ono zadnje što sada želim i što mi treba...
jedino što sada u posljednje vrijeme tražim
je to da vrijeme leti...
jer čekam nešto a nisam sigurna što je to...
osjećam da će doći s vremenom...
zato želim da vrijeme ide malo brže...
ali znam da to nije baš moguće...
zato ću probati učiniti ovo čekanje zanimljivijim...
znam da to školom nemogu, ali mogu ljubavlju...
možda ne trajno ali u nekim trenucima
iskoristi nečije nježnosti nije grijeh...

...jep... da...
mislila sam da sam vrijedna...
vrijedna toga da je on ostavi...
i da je on vrijedan moje ljubavi...
no ipak ispalo je da nije tako..
da... nisam ja ona koja bi bila razlog da je ostavi...
iako sam rekla suprotno... mislim tako...
želim biti sa njim... no ipak...
ne želim vezu...
čini mi se da bi to bilo preozbiljno...
no znam da sam zaljubljena da mi nedostaje...
ne želim ga zavoljeti...
zato mi je bolje da ga se klonim...
jer ako ga zavolim biti će previše...
znam da će svejedno jednom doći kraj...
i biti će mi teže...
tako da bolje ne...
neću... neću... neću patiti...
no ak bu tak...
onda će ispasti da nije vrijedno voljeti...
no ono pravo zvuči da treba iskoristiti sve prilike....
... iskoristila bih ja tu ljubav...
no bojim se... bojim se patiti...

...ponekad nas odlazak neke osobe jako pogodi...
pogodi nas iako ta odoba nije stvarna, ali se osjećamo dio nje...
ili je ta osoba dio nas...
no nemožemo zamisliti da je nema...
nedostaje mi već sad...
nemogu zamisliti neke serije bez njega...

- za sve obožavatelje O.C

ljudi prečesto pomisle da su sretni pa se sve to sruši...

...možda me vuče za nos, no možda i osjeća nešto prema meni...
kad bi ga bilo tak jednostavno to pitati...
obećao je da će ju odfakati u subotu...
uwi... jedva čekam subotu...
nadam se da je ostavlja zbog nečeg prema meni...
možda OSJEĆAJA...
barem mislim...
ustvari neznam što misliti...
zapravo nisam s njim zbog sebe...
već zbog osoba koje volim...
već sam postala nepodnošljiva bez dečka...
pa je to za moje dobro...
iako se ponašamo kao da smo skupa no zapravo...
to je pitanje dali će se dogoditi...
rekao mi je da se prema nijednoj nije tako odnosio...
sam prema meni...
moja odluka: biti sa njim...
valjda... nadam se da će barem kratko to potrajati...
a ne da završi za četvrtinu dana...
moram priznati da ne osjećam ništa prema njemu...
tada se sve dogodilo iz dosade...
postalo je za trunkicu ozbiljnije...
no ja ne želim da postane u potpunosti ozbiljno...
već da to bude... onako.... nešto onako...
nedostaje mi... neznam dali je to znak zaljubljenosti...
uf... teško pitanje...
a gotovo da ništa ne osjećam prema njemu...
tako je bilo i sa lukicom...
nisam ništa osjećala prema njemu...
sve dok ga nisam zavoljela i preboljela...
nadam se da ću i svog novog "bebača" uskoro
iskreno zavoljeti...

razmišljala sam...
nije mi baš u životu kak bi htjela da bude...
mislila sam da bi bilo sve bolje,
kad bi se pravila da me ni za što nije briga...
no previše je čak i to za mene...
kaj ja znam...
u životu se nekad puno previše očekuje...
od onog što je zapravo moguće...
da, i nitko to ne shvaća nego svi žele još i još...
a nitko nebi ništa učinio, nego bi samo da se to desi...
pa kaj su svi ljudi ne normalni...
usvari to sam već davno zaključila...
izlgleda da moram živjeti po svojem i gladati na sebe
i na moje prijatelje...
oni su jedini koji shvaćaju ovo...
ipak nisam ja jedina koja nezna na čemu je...
što se očekuje od života....
daj....
pa nemoguće je
da barem malo ne znaš pravac svog života....
ustvari da, moguće je...
jer ja neznam pravac svog života...

volim biti u starijem društvu...
no ne u onom gdje me smatraju balavicom...
i ponašaju se da ne mogu sa mnom normalno razgovarati...
no volim one koji sa mnom razgovaraju
kao s normalnom osobom...
imam u glavi sliku takve osobe... i uživam u njegovom društvu...
nikad me u razgovoru nije smatrao djetetom...
znam to jer mi ne bismo tako razgovarali o životu...
o ozbiljnom životu...
što i tko smo sada i što ćemo postati ili ostati???
pitanja su sama po sebi smješna, no tak je...
ponekad je možda to bitno znati...
no ponekad to znamo nesvjesno....
treba odlučiti, no ja nemam te godine...
godine s kojima mogu sa sigurnošću nešto takvo odlučiti...
nemam ja iskustva sa životom... nemam....
i nemogu ih tak jednostavno zaraditi...
možda nešto imam, no sasvim nedovoljno...
tko će mi pomoći...
pomoći mi da odlučim nekaj...
nešto korisno o životu...
npr. tko i što ću biti, postati ili ostati...
iskeno ja to nemogu, neznam i bojim se znati...
neću da moje sadašnje odluke utjeću uvelike na
moj budući život..
to je meni bezsmisleno..
pa da onda požalim...
požalim za odlukama....
ma da... prejadno...
no ipak trebam pomoć....
pomoć.... da mi netko
pomogne spojiti sve puzzle
mog života....

o preboljenim ljubavima ponekad ni ne razmišlamo...
no meni dođe na pamet onaj koji me volio prije nekoliko godina...
no i ja sam bila zaljubljena...
tako je očito kaj smo preboljeli jedan drugoga...
no meni dođe želja za njegovim zagrljajom...
to mi ej bila jedna od prvih ljubavi...
sjećam se kad smo se nalazili i skrivali od svijeta...
to je bila ljubav...
no ipak sad odrastam, tražim malo ozbiljnosti...
iako još uviejk želim biti dijete...
no tko kaže, tko kaže da s njim nebi bilo ozbiljnosti???
u ono vrijeme sam mislila da ću s njim ostati zauvijek...
on mi je bio sreća...
no neznam, neznam zašto, ali prekinuli smo....
bilo je to davno...
ponekad zaboravimo one male ljubavi...
sitne ljubavi koje traju, traju ali jako kratko...
tako kratko da ih zaboravimo...
i ponekad se sjetimo njih i
zapitamo se:
dali je on moja sudbina
koju duboko u sebi volim?!

...da ona, ona koja mi najviše znači...
željela bih da mi ostane prava frendica zauvijek...
te naše svađe meni nemaju smisla...
neznam dali njoj imaju...
ali sve mi govori da imaju...
da nemaju nebi bezveze tak započele..
ponekad se moje želje da bih nekamo išle nemogu ostvariti...
ne mogu, jer njezine želje nisu jednake..
no meni to ne smeta... ona je starija i poštujem ju,
neznam dali je to njoj dovoljno...
trpim mnoge stvari koje nisu meni na volju...
no nije mi teško...
nije mi teško jer ju volim...
znam ona je bila tu sa mnom kad sam imala dečka
i išla sa mnom kad sam se nalazila s njim...
i to mi je puno značilo kao i dan danas...
zato sam ja sad uz nju kad ona ima dečka...
nije mi nimalo teško ići sa njom...
bilo kuda... sve kako bi joj bilo super...
nije mi nimalo teško ići sama kući navečer...
nije mi teško jer razmišljam kak mi je ona super frendica i
kak bi sve dala za nju...
no kad meni jednog dana dođe želja da ostanem kod kuće...
želja da budem doma i radim nešto za sebe...
nadam se da joj to nije problem...
da joj to nije problem kojim bi ona mene ignorirala...
i nebi razgovarala sa mnom...
mislim da je to čak malo previše..
no nema veze...
nadam se da će to proći...
nazvati ću je i zamoliti je za oprost...
da mi oprosti na mojim rječima...
na tome da sam poželjela ostati kod kuće,
nakon cijelog dana provedenog u školi...
neće mi biti teško... neće jer je volim...
i previše mi znači...
nadam se da će mi oprostiti...
pljiz oprosti mi...
oprosti što sam te povrijedila....

počinje...
za tjedan dana...
isto sranje koje traje godinama i još će tako trajati...
škola pa praznici, škola pa praznici...
to je već besmisleno, već prije završetka škole sama sebi sam rekla
da će ovi praznici biti posebniji...
a po čemu posebniji, nemam pojma...
možda da ću se više zabaviti...
da zabaviti u onom smislu...
s dečkom... voljeti... voljeti ponovo...
priznajem zabavila sam se....
ali ne toliko koliko sam očekivala...
kaj ja uopće znam kaj sam očekivala...
nekaj, nekaj kaj bi možda mogla pamtiti...
al nema veze... sad sam osmač i živo mi se jebe...
preživjet ću tu još jednu godinu...
još tu godinu...
mislim da će to biti beskrajna godina...
trajati će i trajati...
i nikad da završi..
jedva čekam da prođe...
obećajem sama sebi da ću mirno čekati...
mirno čekati kraj...
izlaz iz toga...
glupe škole...
ma proči će to... tako kako prolazi i sve drugo...
barem se nadam....
mislim da su me ovi praznici doveli pameti....
da, tome da živim samo jedan život...
i da treba iskoristiti sve prilike...

znate da vam već skoro godinu dana
pišem o svojim ljubavnim jadima...
jadima, patnji za njim...
za njim koji je tak bezosjećajan
da sam ga već odavno zamrzila...
ali sam ga i voljela.... da voljela.....
mislim da će to voljela tako ostati...
više me ne zanima....
nimalo....
no evo ga....
zaljubila sam se u pogrešnu osobu...
a što se može...
kaj je tu je....
glavno da sam preboljela tu budalu...
uf.... kak je to supač....
ne misliti na njega prije spavanja...
već na nekog pogrešnog...
nema veze....
nema veze što sam se zaljubila u čovjeka koji
mene ne voli... nije bitno...
ali barem ne mislim na njega....
no evo ga, opet pišem o njemu...
mislim da je ovo zadnji post u kojem ga spomilnjem...
znate na koga mislim....
ah to je odlično....
konačno idem dalje...
dalje u život.... bez njega...

Ne mogu da vjerujem
više nikome na riječ
jer lagati će me, ubiti će me
ako nisu već
Ljudi zovu, ne čujem ih
usne nijeme, ne čuju me
a tišina strašno plasši me
Ja ne mogu da vjerujem
da si nekad bio tu
a ne mogu da zamislim
drugog ni u snu
Jer bio si mi sve
moje najbolje i moje najgore
jer bio si mi sve
za što živi se a sad umire
Ljubav kad prestane
ljubav kad prestane
ništa ne ostane
samo laž, sve je laž
Ja nemam više prijatelja
krivi su mi svi
ni neprijatelji više
nisu iskreni
Osude te pa te puste
moraš nazad među ljude
pa ovako loše ne bude
Ja ne mogu da verujem
da neka druga ima te
a ne mogu da kažem
sretno nek ti je
Jer dao si mi sve
i krao si mi sve, ono najbolje
jer bio si mi sve
za što živi se a sad umire
Nije crna noć, nije bijeli dan
nije vreo, nije vreo zar
sve je samo laž
nisam očajna, sve je to trenutno
prolazno i slučajno, slučajno
Novi grad, novi dan
novi sat čeka me
novo sve, novo sve
novo sve čeka me
sve je samo laž, sve je samo laž
nije crna noc, nije bijeli dan
Ljubav kao zeđ, ljubav kao glad
ljubav dok si živ, ljubav i što sad
ljubav kad prestane
ljubav kao zeđ, ljubav kao glad
ljubav i sta tad, ljubav kad prestane...

-prekrasana pjesma....

Zaplači noćas gitaro jer ljubavi nema više,
a duša mi bolno plače jer samo za njega diše...
Zaplači noćas gitaro i zaboravi vremena stara,
umrla je ljubav jedna i nema više žara...
Zaplači noćas gitaro jer on me volio nije,
ja sad odlazim daleko da ga zaboravim što prije...
Još večeras volim ga gitaro,
zato plači još i više,
umrla je ljubav jedna i vratiti se neće više!



- ali moja ljubav još nije umrla,
ja još volim... i to njega,
njega čija je ljubav prema meni umrla....

http://be6my6lord6.blog.hr

to je ta adresa... adresa moje frendice....
cure koja sam mislila da mi je frendica...
ustvari ja sam mislila da sam ja njezina frendica...
ali ne, ona mene mrzi...
mrzi me zbog mog ponašanja...
ali u jednom trenutku mislim da njoj s njezine strane to tako izgleda...
no ne kužim, možda sam ja zaista umišljena krava koja joj ne pokazuje koliko je voli... cura mi znači... uvijek je tu uz mene...
uz mene je kad nikog nema tu...
ali uvijek koristim krive riječi, kad sam s njom....
zkj.... kao da sam druga osoba....
neznam...
za zajebanciju se vrijeđamo, no nikad nisam pomislila da ju to boli...
mogla mi je reći da prestanem....
da prestanem... da prestanem biti joj frendica...
želim joj biti prijateljica....
no izgleda da ona ne želi moje prijateljstvo..
nemam pojma dali ona zna koliko mi uopće znači....
prije nekoliko dana bile smo u akloholizianom stanju,
no govorila mi je čudesne stvari... da samo joj velika podrška....
da me voli... i takve spike... dali sam se umislila...
ili je ona to izmislila...
samo bubnula zbog mene...
umjesto da mi kaže da me mrzi...
ne razumijem...???



ostavila sam joj komentar...
ej, petra fakat sorry, al dok ti navek veljim za živceranje misljila sem kaj znoš da je meni to zajebancija....
sorry ak se nasmejem na tuđe fore, nesi jedina kojo vređaju, veruj mi to jo nojbolje znom....
sory ak te pozovem v društvo v kojem sem to je zoto kaj te očem kre sebe jer mi puno značiš....
al sem nigdor ne primetila kaj te netko negda odbacil....
sory nesem nigdor primetila se se prema tebi poošam drugač nego prema svojim frendicama.... sory ak sem da rekla nekaj za kaj si pomisljila da bi vređala tvojega izgljeda... vjeruj mi nesem to nigdor namjeravala reći... jer ti si nojljepša i naj sexy cura.... sori misljila sem kaj ti je ljepo biti kurva, al nema veze... molim, sori...
oprosti kaj sem te da povredila na bilo koji način... meni ti joko puno v životu značiš... navek si tu uz mene dok nega nikoga .... navek znom kaj se morem osoniti na tebe....
sroi ak sem ti da zasmetela v životu... ne moramo si već biti frendice, ak nečeš... meni ti joko puno značiš... jer te volim... zanavek bi si štela biti dobra z tebom.... al ak ti smetam v životu....

Jebote, ponekad pomislim.... fakat i ja sam takva... razmišljam poput njih... volim nesretno... nesretno sam zaljubljena... jadna sam u P.M. no jbg nemogu si pomoći... takva sam kakva sam... obećala sam sama sebi... promjeniti ću se, zbog njega... volim ga, i sigurna sam da on to zna... gotovo sam uvjerena, uvjerena da me mrzi... no ipak da me mrzi ne bi me pogledao onim svojim dubokim pogledom i poklonio mi veliki osmjeh, i posjetio me na naše zajedničke provode... a jebiga takav je život... bolje da je pun događaja i zajeban... ovako kao moj... ili da sam sama bez ikoga koga volim... poput *Megičinog* ... da jadno... ali barem volim i mrzim... ili imam koga da volim i mrzim... mogu biti sretna.. no mrzim ljude... one koji mene vole, a ja njih ne... da mrzim se zbog toga... ali naprosto mi idu na kurac... jebiga... zajebao mi je život... ovakva mrziteljica sam postala zbog njega... zkj??? Baš meni...??? jadno, ali kaj mogu, živjet ću... imam mnogo boljih stvari od ljubavi, moje ljubavi... svaka stvar u životu je bolja od moje ljubavi, jer je moja ljubav ionako za kurac...

Volim te, mrzim te
ali drugoj ne dam te
danima, noćima
ti si mi pred očima...
Mrzim te, volim te
ali uzet ću ti sve
noćima, danima
samo to me zanima...
volim te... to sigurno znaš... no nisam tak bezosjećajna kak misliš...
neznam... ali čini mi se da namjerno to činiš...
da vidiš volim li te stvarno, i dali ću biti ljubomorna...
da volim te, ali te mrzim...
ne mogu te vidjeti s drugom, mrzim te zbog toga...
ne mogu sve samo tako zaboraviti...
joj, život je težak... nezamislivo težak...
uvijek moraš misliti na neki kurac...
nešto ili nekog...
nikad se nama mira, ono da možeš činiti što te volja...
uvijek ti netko visi za vratom ...
ma skinite mi se svi s leđa...
pustite me na miru...
uvijek ste tu...
znam ponekad vas trebam...
i onda vam se divim, da ste tu uz mene...
i da mi dajete podršku...
no kad vas nema, sve bi dala da ste tu...
sve i svakog...
nedostaješ mi...
previše te volim...
e.... ovaj blog... je baš ono što trebam...
nešto da se ispucam...
da iz sebe izbacim sve boje...
ono što me guši...
i ono zbog čega mi sve ide na kurac...
želim život gdje ću samo živjeti...
živjeti.... i živjeti....
pusti me da živim svoj život, a ne tvoj....

al opet ako volis...pokusaj promjeniti njega...
da to "volim te" postane iskreno i puno ljubavi...tko voli...vjeruje!

točno tako mi je napisan komentar...
hvala onome koji je to napisao...
puno mi znače sve vaše riječi...
počela sam zaista razmišljati o njemu...
raspalio me... dugo me nije bilo... ali
sve što se dogodilo je ono što sam očekivala...
rekla sam... volim ga... odgovorio je...
baš sam sretna...
nisam sa njim, ni ne želim biti... ali on zna...
zna, zna i zna da ga volim...
valjda mu to neki kurac znači...
samo sad čekam da naiđe netko u
koga ću se zagledati... baciti oko na nekog...
i zaljubiti se... sigurna sam da je *Lukica* za
mene gotova stvar...
naišla sam i nisam sigurna da je to taj...
još malo pa ću saznati...
moje srce će mi reći dali je vrijedan...
vrijedan moje ljubavi i pažnje...
nadam se da je to taj kojim ću zaliječiti svoju ranu...

...teško je, teško je zaboraviti... one najljepše trenutke...
one koji su mi donjeli najviše sreće...
sad kad mi se opet pruža ona prilika...
da, ona prilika o kojoj sanjam i pričam vam o njoj...
mogu biti sa njim... sa svojim voljenim...
no nisam sigurna da će biti to to...
kao što je nekad to bilo... ona velika ljubav...
no sad je u jednom djelu mog srca mržnja,
mržnja koja ga mrzila jer nije htio opaziti moju ljubav...
znam on me nije volio...
no kako da budem sigurna u to da me sad voli...
znam popušit ću onu, volim te...
uvijek to popušim, i uvijek upravo od njega...
on to zna, i to mu je namjera...
no kako da ga zaboravim, opet da budem s njim?
kad znam da će prekid opet uslijediti i opet ću patiti...
nema smisla... no možda ja njega prebolim kad budemo zajedno,
sve je moguće...toplim usnama ljubila bih ti usne...
I makar sam ljuta, jer ne znam,
koji ti je bio vrag kad si mi rekao zbogom,
tvoj lik mi je još uvijek jako drag....
i sve bi dala za njega...
no, sigurna sam da on nebi ništa učinio za mene...
ustvari možda me voli, da ga samo tako upitam,
znam što će reći... zašto iskorištavati riječi...



Još i danas tvoj lik čuvam u srcu.
Kao jednu staru, lijepu uspomenu.

nema smisla, opet slinim i opet sam bila s njim, no ne želim... oču da ga zaboravim, zasto mu ne mogu odoljeti, on je tako... ustvari ja sam tako naivna... život mi počinje imati smisla, no moja naivnost sve upropasti... tako besmisleno... da, zašto to činim sama sebi? Ni sama neznam što si činim kad sam sa njim, no kad mi nedostaje dođem k sebi i opet ga zamrzim... ustvari želim ga mrziti, no ja ga volim, mrzim sebe zbog toga... zašto??? Kad nisam s njim nije dobro, jer mi nedostaje... no kad sam s njim nisam svjesna da činim to što sam oduvijek željela... i još uvijek želim no potajno u sebi... no prekrivam to smijehom, no duboko u meni srce mi plače za njim...

Nešto meni nezamislivo... no dogodilo se... žao mi je... najradije bi da ni ne sazna, znam bio joj je jedna od velikih, voljenih osoba... to je bio jedan poljubac, no mrzim se zbog toga, ne mogu ni to zaboraviti... boli me... to je bilo tak, bez osjećaja, ... kad bih barem prijateljici to mogla tako objasniti, da meni nije ništa značilo... ali znam njoj bi... oprosti, vjeruj mi meni je teže... ako se mogu kako iskupiti reci mi... jer meni život bez tebe nebi imao smisla... čak i one naše najmanje svađice koje mi ništa ne znače... mene zabole i bojim se da će nestati naše prijateljstvo... ne bih to mogla preboljeti... radije neka mi se uzme sve drugo iz života samo ne ti... nitko u životu nije mi značio više od tebe... i nebi te mijenjala za ništa... znam da sam te povrijedila mnogim svojim sitnim glupostima... no željela bi se bilo čime iskupiti za sve to... puno toga smo preošle zajedno, i dobro i zlo... bile jedne uz drugu... ponekad kad nam je jedna drugoj najviše trebalo bile smo u svađi... no događa se... željala bi da se to sve loše zaboravi... oprosti za sve kaj sem ti loše napravila...

...znate ono samo za avanturu...
pa da, ja ga nisam voljela,
al sam bila s njim...
dobro je kad se to jednom desi,
no to se dešava s trena na trenutak...
da to je previše čak i za mene...
no ne mogu ga drukčije zaboraviti...
ipak je on mene samo tako stavio iza sebe,
u prošlost i rekao mi zbogom...
kad bih barem ja to mogla...
da, život bi mi bio savršen...
sve bi bilo smisleno...
da ali meni sve nema smisla...
da on je kriv...
svi bi rekli ako želiš
možeš ga zaboravit...
no je to želim više od svega...
da ga se rješim... da izađe iz mog života...
0ali dođe mi pa razmišljam, možda nije
to bezveze da ga još volim...
možda to ima smisla...
no neme smisla to što me on ne voli...
to mi je osveta...
da osveta što ga nisam voljela
kad sam bila s njim...
da voljela bi da mi se to oprosti...
...no, najviše od svega voljela
bih da se sretno zaljubim,
i da zaboravim na tu budalu...!